Smak i poslednji pozdrav Borisu Aranđeloviću

Smisao se javlja u znaku Začetnika.
Nije dobro biti nesrećan, ali je dobro ako ste nekada bili nesrećni. Znam da pravi saveti dođu uvek prekasno no ipak: muzika je slika duše. To valja znati i na početku i na samome kraju.

Teško je sve terete na cilj izneti. Ali, ako se veruje u skrivenu snagu, ako je iskrenost iza svega – valja se boriti. Istrajati. To je sveta dužnost.
Planinu će pomeriti samo onaj koji je na početku pomerao kamenje.
Samo onaj koji je naučio da gubi i da se odupre znaće da pobedi a ne izgubi dostojanstvo iskonsko.

Moja generacija odrasla je slušajući grupu Smak. Mi smo bili možda i poslednji glas onih koji su znali da cijene poruku. A ne samo zabavu. Pred sam početak 90-tih mi smo još uvijek sanjali uz zvuke albuma “Crna dama”. Osim muzike, upijali smo riječi ispisane na albumu, i odlomak je upravo odatle. Slušali smo, čitali, tražili odgovore, bili smo radoznali i umjeli smo da cijenimo. A onda su došle 90-te. Naš svijet je nestao, ali su ostali oni i ostali smo mi.

I neću pisati o čemeru i jadu na ovim prostorima, jer danas je tema grupa Smak. Smak bi svakako dobio svoje mjesto ovdje, ali razlog zašto baš danas pišem o Smaku je nažalost tužan. Izgubili smo čovjeka uz čiji milozvučan glas smo tražili odgovore, uz kojeg smo se zaljubljivali, uz kojeg smo tražili izlaz iz svojih tuga, uz kojeg smo okovani spoljnjim ludilom tražili odgovore, i često pronalazili mir. Onaj pravi, duševni mir, pomalo gorak, pomalo sa prizvukom sjete, ali mir koji nam je rijetko ko drugi mogao dati. Izgubili smo Borisa Aranđelovića.

I umjesto da ga slavimo za života, Borisa će slaviti tek posle smrti. Jer za života, takav čovjek je morao da napusti svoju zemlju da bi zarađivao za život u Holandiji. Za života, naša prokletstva ruše pred sobom sve one tanane duše, umjetnike, mnoge zlatne ruke i glasove i tjeraju ih od sebe, umjesto da ih slave kao svoje najveće stvaraoce. Za života smo prokleti. Slavimo smrt, i tek onda shvatimo nečiju vrijednost. A onda napravimo mit. Tako će biti i sa Borisom, pjevačom grupe Smak, koji će od danas sigurno biti ovjenčan mitskom slavom, i zaboraviće se da mu za života to nije bilo dozvoljeno.

Za mene je Boris Smak, koliko i Točak. Smak je već danas mit i kult. I zato je pisati o Borisu, kog nisam naravno poznavala, suvišno. Ja ga znam kao nekog ko je dio Smaka i uz koga sam odrasla. Nekog ko je bio srž Smakovih nota. I čiji glas niko više nije mogao da ponovi. Pjesme koje bi drugi otpjevao, uz dužno poštovanje, nisu više bile iste. A kako bi i mogle biti? Njegove visine niko nije mogao doseći.

Ali veliki je onaj koji je za sobom ostavio trag. I današnji tekst završiću takođe odlomkom sa omota albuma “Crna dama”. Još uvijek čuvam sveščicu u koje sam ih zapisala  prije nekih 20tak godina.

Tog čoveka volim.

Pisao je pesme, slao ih zaljubljenima i u njima ih savetovao da svoje vreme posvete malo više negovanju božura.

Kada ga oslovljavahu, ćutao bi. Upirao je samo pogled za daljinama. Jednog dana kada saznade sve istine što ga ikada interesovaše, ne preosta mu ništa drugo no da sedne na ivicu druma i glasno zaplače.

Bez sreće da ste daljine.

Jer posle ovog života ne ostaje ono što smo skupili no ono što dadosmo.

Advertisements